Razlika između savetnika i psihologa savetovanja

Vida piše: "Ja sam student psihologa koji trenutno radi na mojoj majstorskoj diplomi, ali malo sam zbunjen u vezi sa nečim. Pročitao sam opis savjetnika i psihologa za savjetovanje, ali nisam siguran kako se oni razlikuju Da li je savjetnik isto što i savjetodavni psiholog? "

Iako savetnici i savetovalioci psiholozi obavljaju mnogo sličnih dužnosti, zapravo postoje brojne važne razlike između dve profesije.

Hajde da počnemo gledajući neke od ključnih sličnosti između psihologije za savjetovanje i savjetovanje.

Pa, kako se tačno razlikuju savjetnici i savjetovališta? Neke od glavnih razlika između dve profesije su:

Razlike u obrazovanju i obuci:

Jedna od glavnih razlika može se videti u zahtevima obrazovanja i obuke za svaku profesiju.

Savjetnici generalno imaju najmanje magistarske studije ili savjetovanja ili psihologije. Većina master programa zahteva 60 kreditnih sati studiranja. Oni koji postaju licencirani profesionalni savetnici dužni su da polože nacionalni stručni ispit i popune određeni broj nadgledanih sati na terenu.

Jedna od atrakcija programa savjetovanja je to što zahtijevaju manje vremena za završetak nego doktorat, omogućavajući učenicima brže ući u radnu snagu. Još jedan razlog zašto takvi programi apeluju na studente jeste to što neki dopuštaju vanredne studije, što omogućava studentima da ostanu zaposleni na svojim trenutnim poslovima dok zarađuju magistarsku diplomu.

Psihologa savetovanja, sa druge strane, imaju doktorat, psihologiju ili Ed.D. stepen psihologije savjetovanja. Takvi programi imaju tendenciju da uključe veći fokus na istraživanje nego što se tipično vidi u programima savjetovanja na master nivou.

Takvi programi obično traju pet godina da se završe. Prve četiri godine su kompletni obavezni kursevi, istraživanja, klinička iskustva i disertacija. Peta godina se obično provodi praćenjem prakse na terenu.

U mnogim slučajevima, i savetovalište za psihologiju i savetovalište smešteni su u koledž obrazovanja na univerzitetu (mada ne uvek). Programi savjetovanja i psihološki programi za savjetovanje takođe dobijaju akreditaciju od različitih akreditacionih tijela. U Sjedinjenim Američkim Državama savetodavni programi su akreditovani preko Advokata za akreditaciju savjetovanja i srodnih edukativnih programa (CACREP), a programi psihološkog savjetovanja akreditovani su preko Američkog psihološkog udruženja (APA).

Obim prakse

Još jedna ključna razlika između savjetnika i savjetodavnih psihologa može se vidjeti u vrsti dužnosti koje obično obavljaju.

Iako savetodavni psihologi često sprovode psihološke procene i daju dijagnostičke testove klijentima, savetodavci su ponekad ograničeni u pogledu testova kojima su u mogućnosti da upravljaju.

Državni zakoni mogu diktirati koju vrstu procjena koju savjetnik može da ponudi i može zahtijevati da nadzor takvih testova nadzire od strane psihologa.

Savjetovališta psihologa mogu takođe raditi sa osobama koje pate od ozbiljnih oblika mentalnih bolesti od savjetnika. Opće emotivne, odnosne, društvene i akademske probleme se često upućuju na savetnike jer ponekad mogu da ponude ekonomičnije tretmane.

Međutim, oba tipa stručnjaka nude važne službe za mentalno zdravlje dizajnirane da pomognu ljudima u prevazilaženju problema i optimizaciji njihovog blagostanja.

Savjetnici često odlučuju da se usredsrede na oblast specijaliteta kao što su školsko savjetovanje, savjetovanje u karijeri, savjetovanje o braku i porodici, savjetovanje za mentalno zdravlje i savjetovanje o zavisnostima. Slično tome, savetovališta psihologa često biraju da se specijalizuju u određenoj oblasti kao što su zloupotreba supstanci, razvoj deteta, zdravstvena psihologija , psihologija zajednice, krizna intervencija ili razvojne smetnje.